Основни подаци о мени

понедељак, 23. март 2020.

M r a v i nj a k ...

Podsvest je cudo. Naizgled niotkuda, vratilo mi se secanje na detinjstvo kad smo, kao i sva deca, bili povremeno nestasni, pomalo i zlocasti.
Igrajuci se u prirodi, nailazili smo na mravinjake. Bilo nam je zanimljivo da ga malo udarimo i onda posmatramo sta se desava. Mravi bi se ubrzali, poceli da nose neka bela jajasca u panici a mi bismo to posmatrali sa velikom paznjom. Ukoliko mravi ne bi bili dovoljno brzi i dovoljno u panici, mi bismo, sad vec pomalo ljuti, udarili jace, sve dok ne bi postigli onaj nivo panike koji nas adekvatno zabavlja. Gledali smo ta mala bica sa mesavinom podsmeha i sazaljenja, znajuci da mozemo ako zelimo, potpuno da unistimo njihov mravinjak.
Srecom, nismo to radili ali sa ove distance, osecam stid sto sam ih uopste uznemiravala. Cinjenica da sam bila dete me ne tesi preterano.

S druge strane, secam se i kako smo sestra i ja "sahranile" uginulu pticicu koju smo nasle i nakon izvesnog vremena se sokirale videvsi da je bas na tom mestu nikla divlja ruza. Delovalo je kao da je priroda tako uzvratila na lep gest, da nista ne ostaje nezapazeno.

Situacija u kojoj se trenutno covecanstvo nalazi me na neki nacin podseca na tu pricu o mravinjaku. Da li je suvise nerealno zamisliti da mozda neko drma ovaj nas "mravinjak" i potpuno hladnokrvno posmatra kako se mi, mali mravi u poredku u kome se nalazimo, ponasamo?
Da li je panika na adekvatnom nivou ili mozemo da ocekujemo dodatne udarce?
Ne bi bilo iznenadjujuce.

Ono sto moze da me utesi je cinjenica u koju apsolutno verujem, da postoji neki nevidljivi poredak, red i zakon koji je van dometa ljudi a opet ljudi su, hteli to ili ne i verovali u to ili ne, direktno pod njegovom jurisdikcijom.

Nisam se slucajno, posle toliko godina, setila tih mravinjaka jer znam da nas u svakom momentu zivot nesto uci, samo ako smo spremni da naucimo. Paradigma je promenljiva.

Plasim se dokle smo stigli i ne bi me iznenadilo da neko dobije iznenadni poriv i pocne da gradi barku, kao Noje. :)

Procice virus ali mi se cini da ce ostati osecaj da opasnost nije otklonjena. Ostace neka cudna opomena da visi u vazduhu, da nista nije sigurno i nista nije obecano. I da moramo da razmisljamo o tome sta je ono sto nam zaista moze pomoci na duze staze jer ovo do sad nas, to je jasno, ne vodi nigde.

понедељак, 9. март 2020.

Ljubav u doba corone ...

Ovih dana sam, surfujuci netom, naletela na listu od deset najpoznatijih filmova koji se bave tematikom pandemija, "begom" virusa iz labaratorija i sl. Najstariji od tih filmova je iz 50.,60.-tih godina proslog veka, da bi se u zadnje vreme povecao broj filmova sa tom tematikom.

Dakle, svi mi smo vec zarazeni virusom ideje da je tako neka apokalipticna situacija moguca ili cak da je realno ocekivati je. Ipak, kad se scenario sa filmskog platna preselio u nasu realnost, za sad delimicno, sigurno je svakog svesnog coveka naveo na razmisljanje.

Situacija se moze analizirati iz raznih uglova, optimisticno ili pesimisticno, ono sto je meni palo napamet je da bi takav jedan virus mogao biti od koristi tako sto bi npr. ubio napast ljudskog foliranja koja je prerasla svaku mogucu meru.

Danima vec slusamo od raznih strucnjaka i laika, na svim TV kanalima, razna misljenja o famoznom corona virusu. Vrte se slicne price ali mozda je virus jedna od logicnih posledica opsteg nemorala koji se zapatio u svim porama drustva. Negde je prosto iskipelo.

Da li mislimo da ce se stvari resavati, da cemo kao drustvo napredovati, ako nastavimo da budemo toliko povrsni i sebicni? Ne, nece. Ovih dana tu je neki virus, sutra-prekosutra bice nesto drugo, trece ...

Bilo bi zaista tesko nastaviti folirati se svaki moguci trenutak, svaki moguci dan, pred sobom i drugima ako proradi guza od straha za opstanak ili u glavi krenu da se vrte filmovi o bolesti, zarazi i umiranju. Pri tom, ni nosenje medicinskih maski ne izgleda ni kul, ni seksi. 

Ako uzmemo u obzir mozda i najstrasnjiji zakljucak o danasnjem gradskom coveku, a to je da je zavistan od supermarketa, od foliranja ne ostaje skoro nista.

Mada, zilav je virus foliranja.

Deluje da danasnjem coveku treba jedno ozbiljno otreznjenje od zabluda i svih mogucih gluposti kojima je mnogo zarazeniji  nego sto bi to mogao da uradi neki virus.

Sta je resenje? .. 
Da li je to mozda restart, ljubav prema sebi i drugima a ne mrznja, zavist i svako moguce zlo?
Jednostavno, biti covek. Da li znamo sta znaci - biti covek?

Da li znamo sta znaci voleti?

Od nas zavisi ...




недеља, 24. март 2019.

LISABON



Lisabon je glavni grad Portugala i nalazi se na zapadnom delu Iberijskog  poluostrva, na uscu reke Tezo u Atlanski okean. Pozicija je oduvek bila strateski bitna a dubina vode takva da mogu da uplove i veliki brodovi. U danasnje vreme, normalan je prizor videti parkiran kruzer relativno blizu glavnog trga Komersio.


Ukoliko dolazite prvi put, mnogo toga ce vam biti novo i drugacije ali ce vas verovatno odmah ocarati. Grad cine ljudi a ljudi su ovde srdacni, neposredni i spremni da pomognu. Grad se rasplinuo prakticno na svim obalama reke Tezo, koje se uzdizu na brezuljke sto je uslovilo i specificnu arhitekturu i koncept samog grada. Ulice su uglavnom uske i poplocane uglacanim kamenjem, tako da se pitate ko je imao toliko strpljenja da tako precizno slozi sve te silne delove. Zgrade su uradjene sa stilom, a velika vecina je oblepljena prelepo dizajniranim plocicama, poznatim kao azulezosi. Ukoliko setate najstarijim i najautenticnijim delom grada Alfama, imacete direktan susret sa zivotom lokalnog stanovnista, koje stoji na ulazima svojih stanova i suse ves po prozorima.


Vecinu vremena cete se penjati uz stepenice ili strme ulicice ali nekako, energije vam nece ponestajati. Kad stignete do nekog mesta sa dobrim pogledom, bicete srecni i opcinjeni pogledom koji nijedna fotka ne moze realno da prenese. Taj prizor ce verovatno biti pracen divnom muzikom nekog ulicnog sviraca ili nekog lepog kafica ili restorana  koji prosto mame da tu sednete. 


Cene su u rangu nasih tako da nema razloga da ne uzivate u raznim lokalnim specijalitetima, pogotovo sto su vrlo ukusni. Jedno od najpopularnijih jela je svakako bakalar za koji  postoji vise stotina recepata, a od slatkih djakonija najpopularniji je tzv.pasteis de belem ( ili pasteis de nata) ali to je samo deo gastronomske ponude koja ima jos mnogo toga orginalnog da ponudi.
Ono sto Lisabon jos cini tako posebnim je fado, muzika koju “slusate dusom”, tako da vam se moze desiti i da pustite suzu, cak slusajuci bez da ista razumete. Dozvolite sebi da osetite taj suadade, koji je tema fado pesama, dakle ceznju, za cim god to bilo a uglavnom je ljubav, a dok slusate probajte i porto, cuveno portugalsko vino. Iako je fado svojevremeno nastao u kvartu Alfama,  danas su najbolja mesta za slusanje u kvartu Bairro Alto, gde uske ulicice postaju oko ponoci nacickane lokalcima i turistima zeljnih da osete taj duh Lisabona.


Gradski prevoz ce brzo i efikasno da vas preveze na bilo koju tacku grada, pocevsi od metroa, busa, obicnih ili cuvenih tramvaja sa jednim vagonom. 


Mozete da iznajmite trotinet, bicikl ili da se provozate tuk tukom, slusajuci uz put objasnjenja energicnih vozaca koji su ujedno i vodici na raznim jezicima. Ipak, spontana setnja ulicama je ono sto ce ostaviti najjaci utisak.
Ono sto cete svakako primetiti su ciste ulice i prevoz, uredne i  ispeglane uniforme vozaca, nekako kao da je cistoca fetis grada. Iduci blizu reke ili ulicama sa puno restorana, mocicete da osetite miris ribe ili ponekad przenog luka, koji je ovde cenjena namirnica, toliko da jedan trg nosi naziv po njemu.


Ukoliko zelite da istrazujete, mozete  ferijem da predjete na drugu stranu reke Tezo, tragajuci za jos vise autenticnih sadrzaja ili prosto da biste rucali u nekom od lokalnih restorana s druge strane.
U blizini Lisabona se nalazi cuvena Sintra sa divnim dvorcima koje svakako treba obici, zajedno za najzapadnijom tackom kontinentalne Evrope- Cabo de Roca i pitoresknim gradicem Cascais. Najposeceniji dvorac u Sintri je bajkoviti Palacio de Pena,  sa mnogo prelepih detalja i okruzen divnim parkom.


Ako ste zainteresovani da bolje upoznate Portugal, preporuka je da vidite i Obidos, autenticno mestasce  pod zastitom Unesca, koje se nalazi na oko sat vremena voznje od Lisabona.
 Nakon Obidosa, mozete da posetite i Nazare, mesto na obali Atlanskog okeana gde je izmeren najveci  talas i koje je posebno interesantno za surfere. Duga pescana plaza Nazarea se smatra jednom od najboljih u Portugalu i pravo je zadovoljstvo po njoj  prosetati bos. 


U blizini Nazarea se nalazi i grad Alkobasa, poznat po jednom od najlepsih gotickih manastira u celoj zemlji  i interesantnoj ljubavnoj prici izmedju jednog kralja i dvorske dame.
Dakle, ukoliko ste raspolozeni za istinski interesantno putovanje i za divne uspomene na koje cete biti ponosni, izaberite Lisabon, i svojim izborom cete biti vise nego zadovoljni.



среда, 7. март 2018.

Putovanje kao "trofej" na drustvenim mrezama ili putovanje kao otkrivanje novih svetova - gde nam je fokus?



Zasto putujemo?

U zadnje vreme, razne destinacije nam postaju sve dostupnije i povecava se broj onih koji nova putovanja svrstavaju u redovan raspored, dajuci im znacajnu ulogu u svom zivotu. Sa rastom broja putovanja dijametralno se povecava i broj fotografija na drustvenim mrezama, u raznim pozama, na raznim mestima, uglavnom sa tendencijom da se nesto slucajno ne propusti. Sve je to normalno, svi zelimo da imamo uspomene, nesto cemu cemo se diviti i pokazivati drugima. Ali, posmatrajuci sa strane, sve cesce se namece pitanje- zasto putujemo, sta je najjaci motiv koji nas pokrece na putovanja?

Da li je novo putovanje neka vrsta trofeja kojim cemo da se “okitimo” ili prilika da upoznamo novu kulturu, nove ljude, osetimo neku nama nepoznatu energiju?


Svet u kom zivimo je postao veoma brz, instant i to se preliva na sve aspekte zivota. Ukoliko pricamo o putovanjima, postoji bojazan da stavljanjem fokusa na sto bolji ugao fotke ili selfija, mi zapravo ne vidimo one “prave”stvari mesta na kom se nalazimo. Promice nam esencija na osnovu koje se otvara citav novi svet u nama jer stupamo u svesnu interakciju sa onim sto nas okruzuje a nama je potpuno novo.

Zbog toga se upravo kaze da su putovanja bogatstvo, vracamo se bogatiji sobom ustvari. Trenutak u kom smo popricali sa nekim iz lokalne zajednice, besciljno setali ulicama ili lokalnom pijacom je verovatno dragoceniji za nasu dusu od bilo koje fotke koju bismo u svemu tome “trazili”.

Ukoliko recimo idemo na neko daleko putovanje, postoji realna mogucnost da se tu vise necemo vracati, zasto se onda ne bi maksimalno posvetili toj destinaciji? Idealno je otvoriti se i prepustili utiscima koji tad obicno naviru kao plima jer to je ono sto cemo najvise pamtiti. Posmatrajmo aktivno sve oko sebe, zapazajmo stvari i detalje koji do tad nismo videli, probajmo neku novu vocku. Toliko je toga sto bi nam se dopalo samo kad bismo sebi dopustili da svesno u tome ucestvujemo.

Daleko od toga da su fotografije suvisne, naprotiv, ali probajmo da se fokusiramo na ono sto je sustinski bitnije. Mozda ste primetili da su cak i fotografije bolje kad su slikane samo u posebnim trenucima.
Neka nam fotografije i selfiji budu kao “slag na torti”za nase putovanje u kom smo istinski i na sto vise nacina doziveli novu zemlju, grad ili mesto u kom smo boravili i koje je postalo deo neke nase unutrasnje riznice. 

Putujmo - da bismo bili bogatiji!

среда, 15. новембар 2017.

Odlomak iz knjige "Carobnjakov segrt" Evald Flisar

Ako stojite kao tvrdoglavi panjevi, ubedjeni da ste izuzetni i da zivot mora da vam se prilagodjava, igru ste vec izgubili. 
Tok zivota je neumoljiv. A vi pokusavate da mu nametnete svoje navike i da se cenjkate s njim. 
To je nemoguce. 
Ovde, gospodo, je otpor neodgovarajuci odaziv. Potrebna je lukavost, otvorenost, spremnost  na sve. Morate se isprazniti.

среда, 18. јануар 2017.

Pederi u dusi ...

Nemoguce je ne primetiti pravu epidemiju ove vrste na sve strane, gde god se covek okrene. Ne, to nije stvar seksualne orjentacije, mada moze biti usko povezano. To je stvar jednog specificno modifikovanog mentalnog sklopa. 

Oni koji u svojoj glavudzici imaju udomljen ovakav mentalni sklop (ili program), ponasaju se prilicno slicno. Ko ih malo duze posmatra, uocice iste obrasce ponasanja, cak i recenice, pokrete, gestove.. Sta to podrazumeva?


Ukoliko se sticajem okolnosti nadjete u poziciji da sa pripadnikom ove vrste morate na bilo koji nacin da komunicirate, moguce da cete odmah osetiti neku vrstu nelagode. To je verovatno intuitivni poziv na oprez i tu je zaista odmah najbolje zastati i odmeriti situaciju.


Ovo se posebno odnosi na poslovne situacije.


Ova vrsta ce sasvim sigurno u jednom momentu da nanese neku stetu, jer tako je programirana. Dakle, najveca steta moze biti u poslu i tu treba videti par poteza unapred.

Pederi u dusi su prilicno predvidljivi i vecina ne preterano inteligentni. Ako se naleti na nekog pametnijeg, obicno i zlobnijeg, treba samo detaljnije sagledati stvari.

Medjutim, i pored sve analize i dobre preglednosti situacije, ne mora da znaci da stete nece biti, cak sta vise. Ova vrsta koristi sva moguca sredstva u svojoj nameri da nekog manje ili vise osteti, tako da mozda nece biti moguce "zacepiti sve rupe"ali svakako je bolje probati nego ostaviti stvari potpuno nezasticene.


Da ne bude zablude, oba pola mogu pripadati ovoj vrsti koja buja kao pecurke posle kise. Nekad je to ocigledno ali vrlo cesto se otkrije kasno.


To su hodajuci programi bez savesti, koji se hrane zlobom i hedonizmom. Uglavnom vrlo narcisoidni, funkcionisu u tacno odredjenim okvirima. Sustinski, lice kao jaje jajetu.


Zvuci  poznato ?? :)


понедељак, 21. новембар 2016.

Sama u hotelu ..

Cinjenica da takav razvoj dogadjaja nisam planirala, sve je doslo spontano i pocelo cesto da se ponavlja. A to je onaj osecaj- sama u hotelu.
Hoteli su razni, uglavnom dobri, nekad odlicni, nekad na granici podnosljivosti ali osecaj je uvek slican, ta bliskost sa situacijom.
Kad zavrsim obaveze, ostajem tu, sama sa sobom, da se resetujem od svega. Prvo lagano raspakivanje, pa dugo stajanje pod vrucim tusem i nezaobilazno gledanje kroz prozor. Dozivljaj tog grada cistom observacijom u tisini.

U nekim pesmama taj osecaj je opisan kao nesto tuzno, strasno ali meni ne. Slagala bih kad bih rekla da mi je taj osecaj na bilo koji nacin odbojan, cak sta vise. Za mene je to cvrsto tlo pod nogama, osecaj "biti svoj na svome", relaksirajuci dasak slobode koji je samo moj.

U svemu tome, postala sam strucnjak za brzo utvrdjivanje svih bitnih detalja boravka u nekom hotelu. Dovoljan mi je brz, letimican pogled da utvrdim kakvo je njegovo tacno stanje. 

I na kraju dana, uvlacenje u suskavu posteljinu i paljenje televizora, namestanje sata za sutra. 

Da, volim hotele i mislim da je ta ljubav obostrana ...:)



M r a v i nj a k ...

Podsvest je cudo. Naizgled niotkuda, vratilo mi se secanje na detinjstvo kad smo, kao i sva deca, bili povremeno nestasni, pomalo i zlocast...